Poželim ponekad odlutati vjetrom u beskraje svijeta. Da me nema, da za me nitko ne zna, da se o meni nigdje ništa ne čuje.

Horizont je dalek, uvijek isti, nedostižan. Iza horizonta leži - kažu - zemlja snova. U toj zemlji - kažu - vile po cijele dane pjevaju, vrli vilenjaci im u igri kradu note. Drveće stoji ponosito, visoko, krije najrazličitija bića, i od ovog i od onog svijeta. Cvijeće zvonca živom igrom, kiti se paunovim perjem, dok po njemu padaju biserne kapi vječne rose, i daju mu života baš koliko ga treba. Vode bistre i zrcalne, i svaka taj svijet u dva svijeta pretvara, pa da je mirna ili divlja rijeka na isto dođe. Nebom šaraju tisuće ptica, jednoroga, peruna, od kad jutrom feniks obzorjem zaiskri, pa sve dok se mjesec mlađak ne usudi pokrasti to svijetlo, i prosuti suzice tminom da se vile ne prepadu. Jer i mjesecu bijaše vilinska pjesma duši draga.

U tom svijetu Partenca vodu grabi, revno rukama, pa mu ona potocima teče kroz prste. Živa voda, tvrdoglava voda. Tek što je usnama prinese rasu se ona dišpetno u zelenilo trave. Partenci usta bijahu suha, od žeđi razum gubi. I u tom svijetu iza horizonta Partenca bijaše jedini što ne čuje vilinskih pjesmi, niti vidi visoke krošnje i ptice ponad njih, niti primjeti feniksa niti vidi njegove vatre. Za Partencu ne postoji svijeta, jer se njemu usta suše. A oko njega posvuda voda, voda što taj svijet u mnogo svjetova dijeli.

Dugo bit će Partneca taži žeđu svoju, ali ne uspijeva, pa se, od žeđi na umoru, glavom sruči u korito potoka iz kojeg htjede ovlažiti usta, ono se bistra i hitra voda razmakne i glava mu u blato pade. Dah mu nesta, oči se sklopiše. Vila se sa krošnji spusti, milostivo pogledava Partencu, pjevajući najviši glas od svih vilinskih djeva, kao da predvodi njihov poj. Vilenjacima to ne bijaše pravo, najrađe bi Partencu kamenjem prekrili, da se za njega više ne čuje.

A dobrodušna se vilin kuma sjede tik uz glavu sirotog Partence i ne čuje mu daha. Nasloni se usnicama tik na uho zamrla stvora i pusti glas... Kad ono - ništa, jer se Partenca posljednjim dahom trudio usnama nekako iz blata okrasti nešto vode.

Ljuta postade mila vila, glas joj bijesan. Poviče srditu pjesmu pa se potok smjesta svali natrag u korito, silom što je do tada nije poznavao, i zapljusne Partencu, ali se njegova voda svejedno u usta ne dade.

Nema druge, već da voda što taj svijet u dva svijeta dijeli proguta Partencu jednom zauvijek, pa neka tone pod horizont, neka nestane žeđajući, kad već bogom dane pjesme srcem ne čuje.

Bijaše tako, horizont sada stoji ispred mojih očiju, a iza horizonta - vilinsvijet, tako znaju reći...

Sjećam se dolaska... Možda ne bih trebao, jer to ljudima nije prirodom dano, no u meni je slika jasna poput bistra zimska jutra i studeni jutarnje rose. Nema puno toga što u meni budi snagu, nadu u neki drugi svijet, u bezbrižna i lagana jutra i snene, spokojne noći. Sad kad o tome razmišljam, ni jedna se zgoda toliko ne dotiče mojeg života kao to slabašno sjećanje na tren kad sam morao poći.

Tama bijaše oko mene, hladna, tvrda, gusta, kao što su to jesenske magle koje kao da traju beskonačno dugo i čine jedan dan nalik drugome. Mjesto sa kojeg sam pošao, i o njemu imam ponešto za kazati, ostade daleko iza mene, toliko daleko da se činilo zauvijek izgubljeno, a do njega više nema ni traga ni putokaza. Jeza me tada pratila, strah, jer, ma koliko mi jasno bilo gdje me put vodi, činilo mi se da je sve uzalud. Ja samo lebdim u crnini i praznini, iskrice svijetla prolijeću oko mene, u meni samo strah. Možda mojem putu nema kraja...

Tada, i to je prizor što mi vječno žari nutrinom, iz dubine tog mraka izroni mala plava točkica, poput zrnca pijeska na morskome žalu, jedino što ovo zrnce žari više od mnoštva drugih. Otežalo mi tijelo, tako mi se učini, jer, iako ne vidim svojih ruku niti osjetim noge, sve oko mene postade gusto što se više to plavo zrnce približavalo. Postajalo je sve veće, sa njegovom veličinom rasla je ta divota, krasota kojoj nema ravne. Poda mnom rasla je Zemlja, veličanstven prizor za koji nemam prave riječi, plavičasta, prozračna, presvučena bojama i sa plaštem od oblaka. I ja sam hitao njoj u susret.

Težina me povukla prema dolje, kao da sam u trenu dobio sto kila, i stadoh propadati Zemlji u okrilje. Sjećam se studena zraka, i njegova bajna mirisa, sjećam se oblaka kroz koje sam dubio rupe. Vidim, i sad jasno kao i onda, tisuće otoka razasutih oko jednog komadića kopna, vidim more, zelenkasto plavo. I svijetla posvuda unaokolo, gradove i kuće. Vidim poznat lik na vrhu jednog mola, vidim gdje tiho promatra zvijezde.

I znam da tamo moram poći, to bijaše kraj mog dolaska.

I sada sam tu, i sjećam se, pa makar mi ne vjerovali ili me nazivali ludim. Ne marim ja za to, već opet promatram nebo, i pitam se gdje leži moj daljnji put, moja buduća staza, moj ne-proživljeni život...

Zora sviće nad Kvarnerom. Sunce se polako izdiže nad visoke stijene sivog Velebita, baca tanane konope preko burom osoljenog plavetnila do riječke zavale, nad kojom tisuće duša miriše netom skuhanu crnu kavu. Prozori zatvoreni, a ispred njih studen, siječanjska, kvarnerska studen.

Crvene se gliste razmilile gradom. Skaču, poput koza, po rupama dotrajalog asfalta, guraju se, trube i škriplju. U njima studenti, penzioneri, radnici, lutalice i ispičuture, od svih profila poneki se u njima ljulja. I broj svaki u svojem smijeru kreće.

Trisduja. Riječkim ulicama poznat broj, što grabi centrom uz obalu pa sve do Opatije i Lovrana. A u njenom stražnjem dijelu, na svojem se omiljenom mjestu našao trubač, lik bez imena pomućena uma...

Ili mu se imena ne zna. U toj vrevi kojekakvih priča njegova bijaše zaboravljena, i o njoj nitko ne razmišlja. Od tog je glasa ostao tek zvuk trublje što ga je umješno, pomno izučenim pokretima usta i prstiju, uporno proizvodio. Taj zvuk nekako bijaše jači od glasova umišljenih studenata što kao znaju kako stvari životom kruže, od bahatih srednjoškolaca koji za to ne mare, i od umornih radničkih glasova i pokliča kojima sebe same hrabre ne bi li nekako preživjeli i ovaj dan.

Čulo se mnogo o tom podebljem nasmiješenom tipu zagonetna izraza lica i nezgrapne pojave. Neki govore poludio od rada, ili od alkohola kojim je liječio teške škverske dane. Drugi kažu da ga je rat dokrajčio jer ta duša ne pojmi zla što su se u njem bila izdogađala. No nitko uistinu ne zna tko je trubač, pa ostade tek - Trubač.

Jednom se zgodilo, negdje dolje ispod ceste, pod visokim čempresima i gustim krošnjama stoljetnih hrastova, dok je gradom gospodarila bura, kao i ovog burnog dana, da Trubač dođe do skrovite plaže. Plaže sa svih strana nadvišene sivim stijenama, skrivene od pogleda rijetkih prolaznika. Zadrži se ondje, tupo uprtih očiju prema visovima Velebita na drugoj strani.

Kada bi reful zasvirao podižući stupove posolice u kristalno plavetnilo neba Trubač stade širiti ruke, kao da doziva vjetar pod svoje skute. Kosa mu leti na sve strane, more pod njime divlja kao da ga svakog trena kani povući u dubinu, roba po njemu klati kao rastrgani barjak, a on... On, Trubač samo nijemo stoji. Suze mu klize obrazima, tko će znati da li od bure što mu silom draži pogledom, ili od srca što ga preplavi silovita oluja osjećaja.

Danas Trubač čini što najbolje zna. Tu, kada dah dijeli sa mnoštvom putnika u trisduji, Trubač trubi. I opet o njemu svašta zbore, i čini se da je lud, sišao s uma. No, da je netko od te klike iz auto-troleja mogao vidjeti što taj čovjek nezgrapna lika čini kada rukama podiže vjetar, i stupove od soli kleše, stupove što do neba sežu, bi li rekao da je luđak? Da li bi ga nazivao pogrdnim imenom, ismijavao njegovu pjesmu?

No, ne vidi nitko što iza pogleda stoji. Niti traži razlog koji zida naše snove. Samo nijemo i tiho živi, ili bahato studentski, ili nemarno srednjoškolski, ili smoždeno radnički... Živi i nestaje.

Jutros, sasvim nenadano, kao u nekom lošem filmu, svijet postade drugačiji. I, premda se grad kudikamo žurio, moje korake otežao je nesnosan lagan protok vremena. Slow motion...

Još jedan od onih jutarnjih halova, prikaza - pomislih, sve dok se nekako ne nađem u sasvim konkretnoj situaciji pa me sa radija dočeka glas jednog od onih nevažnih tipova, političara mislim, gdje kaže - bit će gore. Hoće, hoće, kao da me u to želi uvjeriti, jer svuda oko mene samo bajka i blagostanje. I skače mi po vrhu glave, i masira, jer kao on zna i hoće, za mene on misli i promišlja, kako od mojeg života učiniti nešto, kako da se pobrine za dobrobit moje obitelji, za škole moje djece.

Ne brine me dobra volja tog mojeg višeg i pametnijeg druga, već to što on znade nekako usporiti vrijeme, jer dok broji kao da broji godinama unatrag, do godina mojeg oca i njegovog oca, pa kudikamo dalje. Jer uvijek taj drug isto zbori, i znade sve, sve o svemu. Pa dok priča i meni korak sporiji, kao da me uvlači u vrtlog te bezvremenosti, da mi siše dušu dok konačno sve ne završi u bezdanu kojeg nam je tvorac bit će namijenio. Jer on po meni hoda...

Ma hodaj ti moj uzvišeni druže, nabijem te, i tebe i lozu ti od koje te svoje motive crpiš, jer po meni hodati nećeš, a sve me nešto kopka da te mnogi u mojoj ulici sve manje vole...

A ta ljubav isto bijaše bezvremenska, jer ljubi lupeža i tata, te svoje svetinje u blato baci. Tako da, druže, i ti koji bijaše u toj fotelji prije njega, pazi, jer kad ljubavi nestane mrtvi se broje...